Božji poslanik
Tko je kriv?
"Zar si jeo sa stabla za koje sam ti zapovijedio da s njega ne smiješ jesti?" A čovjek odgovori:"Žena koju si ti dao da bude sa mnom, ona mi je dala sa stabla pa sam jeo."
(Postanak 3:11,12)
Adamnov odgovor na Božje pitanje pokazuje da grijeh ljude čini kukavicama. Mogao je Bogu odgovoriti: "Prekršio sam tvoju zapovijed i jeo sa zabranjenog drveta. Kako da to ispravim?" Umjesto toga Adam je rekao nešto sasvim drugo. Njegov odgovor otkriva jednu od najodvratnijih značajki grijeha, s kojom se uvijek iznova susrećemo: okrivljavamo druge kad je stvarna krivica u nama. Adam je za svoju pogrešku neizravno osudio Boga, jer mu je On dao ženu. U doba kad ju je dobio bio je nadasve sretan i zahvalan. Pa kako je sada mogao reći: "Žena koju si mi ti dao"? To je bio vrhunac bezobraštine. Evu je krivio za vlastitu nepokornost. Ukratko, Adam je nepravedno okrivio dvije osobe.
Kako često smo i sami krivi za isti taj grijeh: svaljujemo krivicu na nekoga drugoga. U tome pogledu ljudsko srce zna biti uistinu vješto. Boga optužujemo za mnoge nesreće do kojih dolazi; uvijek je onaj drugi supružnik kriv za prekid braka; onaj drugi radnik je kriv za pogreške pri radu, i slično. - Kada ćemo mi biti spremni prihvatiti svoj udio krivice?
Kako je samo ozbiljno optuživati Boga da nam stvara teškoće! Krivice koju nosimo možemo se osloboditi jedino ako je priznamo Bogu. Ono najkrasnije jest da je On spreman oprostiti svakome tko dođe k Njemu i prizna mu svoje pogreške. Temelj te dobrohotnosti i milosti postavio je kad je dao vlastitog Sina da umre na križu.
Što mislite o ovome tekstu? Kakvi su vaši dojmovi, iskustva u pogledu ovdje rečenoga?
Kad sam ja razmišljala o ovome tekstu vrtila sam u glavi razne situacije gdje sam ulazila u nevolje, većinom obiteljske, no tu je i situacija s prometnom, gdje sam ja kao suvozač na motoru pretrpljela teške ozljede, slomljenog srca kada sam već mislila da ću završit pred oltarom...
Ima mojih dragih koji krivnju za prometnu prebacuju na vozača motora, mog tadašnjeg dečka. Vodio me do Omiša gdje sam išla na kavu s jednom frendicom, no imao je samo jednu kacigu. Na početku moje vožnje motorom nudi mi je kacigu no ja bi uvijek odbila jer nebi htjela sama nosit kacigu, a što je onda s njim? Dogodila se prometna, i on i ja bez kacige, ja pretrpljela frakturu lubanje, a on slomljeno koljeno. Od početka nisam njega okrivljavala, voljela sam ga... Istina jedno se dogodilo da smo bili na kavi i bio je loše volje, bila sam i ja jer ga je živciralo što sam uživljena u nešto što je njemu na zadnjem mjestu-školu, pa sam spomenula nešto kao: "Nisam ja kriva za prometnu.", što ga je razljutilo...
Nakon godinu dana me ostavio, samo tako, uz opravdanje da veza ne ide, da nismo jedno za drugo. Krivila sam, umjesto njega, sebe, time da sam smršavila, kad mi je jednom ozbiljno rekao da bih trebala pripaziti koliko jedem jer sam imala 66 kg(4 viška), s time da sam bila na bolovanju i nisam se baš puno kretala. Većina oko mene je krivila njega, opet, no ja sam ga voljela i trebalo mi je jako dugo(skoro pa 3 godine) da ga prebolim. No sad smo poznanici i mogu s njime pričati o bilo čemu i zato ga od milja zovem moj osobni psihijatar.
U situaciji kod kuće ne sjećam se kada sam prebacivala krivnju na brata ili sestru, no sjećam se da smo ja i jedna susjeda/godišnjakinja jednom kao curice motale oko mog bivšeg kokošinjca i kako nam je palo na um da bismo mogle posjetit guske jednog susjeda koji ih je imao nekoliko. Sada mi je to u magli, ali sjećam se da smo došle do njih i uzele nekoliko jaja. Neznam točno čija je bila idejam, ali vratile smo se do praznih kokošinjaca(jedan je bio moj, a jedan stričev) i tu smo našle neki veliki ravni kamen, tećicu i odlučile smo ispeći jaje "na oko". Bilo je vruće, sunce je pržilo i imale smo, valjda, tu ideju da će uspjet, no kako ispada nije....
Tko je za tu situaciju kriv? Ja ili susjeda? Čija je bila prva ideja? Nemam pojma, a čak i da se sazna tko je prvi inicirao taj "pothvat" koji je rezultirao šibom mojih roditelja, srama pred tim susjedom. kriva je i ova druga jer ju je ona slijedila, sudjelovala zajedno s njom, umjesto da je spriječi. Tu situaciju mogu usporediti sa situacijom Adama i Eve. Adam je nju mogao spriječiti da je htio, mogao je reći da neće prekršiti zapovjed Oca, no nešto ga je nutkalo da bude barem jednom samostalan i da ne mora za sve "pitati tatu"... I pogledajte gdje ga je to dovelo...na raskršće gdje mora birati život u Kristu ili smrt. Krist je novi Adam, za razliku od prvog Adama koji je doveo ljude u grijeh, Krist je proživio život bez grijeha i oslobodio ih.
...
Pitanje koje sada glasi tiče se svih vas...
Jeste li vi sinovi Adamovi ili sinovi Kristovi?
Jeste li robovi grijeha ili djeca Božja?
Ljubite li tamu i skrivate u njoj svoje opačine ili ljubite svjetlo i ne sramite se niti jednog svoga propusta?
Što ste?
